Postoji jedno selo,pored rijeke Bosne,
njegove zore tihe,umivene kapima rose.
Jutra mu zamamno mirišu,mirisom vrelog hljeba,
dani mu lete ko ptice,ispod plavoga neba.
Akšami izmame osmjeh,u zraku sevdah se njiše,
noć mu zatvori kućna vrata,sjaj s prozora briše.
Postoji jedno selo,što otvara njedra svoja,
podnosi nježni dodir i udarce bez broja.
U njemu se smjenjuje vrijeme i sva godišnja doba,
a ono ćuti,stoji,poniznije od roba.
Mjeseci kolo vode,spletenih ruku mu stižu,
godine ko biserni đerdan,jedna za drugom se nižu.
Postoji jedno selo,kroz vjekove duge,
u njemu se smjenjuju,mudrost,radost i tuge.
Umiralo za život pa se rađalo tiho,
bez jecaja,bez plača,majci Bosni u krilo.
Nije ni previše veliko,nije ni suviše malo,
ponosnog imena Grapska,negdje kod Doboja stalo.